Kratko i jasno
bezcenzure
Anketa
Ima li u hrvatskom novinarstvu cenzure?


Anketa
Moj blog je...




Blog
petak, siječanj 19, 2007

Ljudi! Danas u Bestu nastupaju legendarni sarajlije. Upad bagatela. Četrdeset kunića... Samo za vas, moje najvjernije malo samo popričao s legendom rock and rolla. Jednim, jedinim Sejom Sexonom.Sejo vam poručuje: Pozdravljam raju te im savjetujem da budu umjereni. Znači: umjereno alkohol, umjereno drogiranje i umjerena zajebancija. Najvažnije: redovan te kontinuiran rad na sebi i da svakog dana u svakom pogledu pomalo napreduju.naš razgovor podijelio sam u nekoliko kadrova. Klapa, prvi put. Diktafon!Snima se.

Sejo o faksu i kolegi Zvoni Bobanu:Faks se kotrlja. Studiram povijest. Na četvrtoj godini sam i moram odslušati još jedan semestar.Filozofski fakultet u Zagrebu je super. Ima puno bendova i ekipe koje svira poput Mile iz hladnog piva. Kako bi reko?! Nije mi strana atmosfera. Zvone je bio starija generacija od mene i mislim da nisu istinite priče da je kupio diplomu.  Ja sam ovdje četiri godine i nisam još nekoga vidio ili čuo da je platio ispit. (Kaže: )Nije filozofija neki unosan fakultet da donosi neke velike pare. To je fakultet, kako bi reko, kojeg upisuju zaljubljenici u to što rade. Kupnja diplome ionako ne garantuje  poso i uspjeh. Neki od nas ovdje s povijesti će biti  profesori u Sesvetskom kraljevcu, neki će biti predsjednici. Meni je ovaj fakultet trebo da neke moje rupe ispunim u mom životu i obrazovanju, a što ću ja s tim postići to je sada stvarno u Božjim rukama. 


O okupljanju Nadrealista: Ja mislim da ce to biti dobro. Dio ekipe je stari, a dio mladi glumci, spoj mladosti i iskustva kao Željo 82. Vidjet cemo. Unatoc kadrovskim oštecenjima mislim da su oni još daleko od onoga što se danas od humora nudi u Hrvatskoj. (Također se osvrnuo i na domaću poslijeratnu kinematografiju rekavši kaku su srpska i bosanska na tragu prijeratne, dok se hrvatska još traži, ali uživa u komedijama piput. Maršal, kako je počeo rat na mom otoku, Muškarac bez brkova, Karaula...)



Što misli o narodnjacima, emiru kusturici, filmu, kako se snašaao u gay baru... više na www.sve-pet.com





 




bezcenzure @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 14, 2007

“Imam veliki problem… je malo bolesno, ali svakom nešto nekad preskoči u glavi. Imam 21 godinu I sestru od 13 godina…jednom sam se napio, ranije došao doma I ulovio sam je kako masturbira(normalno u tim godinama)… ali nije normalno to što me je pitala dali bi joj htjeo pokazat kako je to kad se k.a.r.a.s…prvo sam mislio da je poludila, ali nakon razmišljanja vratio sam se kod nje i pristao… tako da sam vodio ljubav sa sestrom…da skratim. Njena frendica je to isto htjela pa sam za sad sa dvije curice imao sex…od tada ne mogu bez curica…tocnije…točnije bez mladih rupica I malih grudi. Neko postane peder, netko lezba, amene je strah da ne postanem pedofil… što da radim?Strah me da jednog dana kad budem imao djecu(žensku)da mi se to neponovi… Može pomoć???”… Objavljeno 1.11.2007 na adresi   http://forum.net.hr/thread.jspa?messageID=15471799&#15471799 Bravo majstore. Dobro si ga umočio. Nego reci ti nama: jesi je prvo normalno pa u pičku ili obratno? Jel ti pušila? Slobodno nam ti ispričaj sve pojedinosti. Ionako te nitko neće kazniti. Da je netko mislio sigurno bi već bio u zatvoru. Vidim homoseksualce nazivaš pederima. Bravo majstore. Oni su bolesni. Ko je vidio da muškarac jebe muškarca. Fuj!Odvratno. Daj nam malo detalja. Što sočnije to bolje. Kažeš bojiš se da ne postaneš pedofil?! Ma sigurno nećeš. Ova dva puta slučajno ti se omaknulo. Potpuno te razumijem. Jebiga. Uvijek možeš reći:malo sam popio… Zato sada ti uživaj. Neću te više gnjaviti. Sada ja idem jebati... OPŠIRNIJE NA www.sve-pet.com

bezcenzure @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Tragična priča tvorca jugoslavenske pop kulture

Kada sam osmišljavao rubriku “Kultno” za ovaj portal, imajući na umu da u njoj opisujemo legendarna djela, likove i događaje, stvari koje su obilježile određeno razdoblje i dostigle status ikona ili mitova, prve osobe koje sam se sjetio je pokojni Dražen Ričl, popularno zvani Zijo. Da, jedan sam od onih sladunjavih tipova čije djetinjstvo nisu obilježili ni Stonesi ni Gunsi, već stiskavci na tulumu uz Crvenu jabuku. Iako se radi o grupi koja je drmala jugoslavenskom estradom i poživjela evo već dvadeset godina, Zijin lik i djelo nikako se ne zaustavlja samo na tome. U vrhu ovog članka gledate sliku čovjeka koji je u razdoblju između svoje dvadesete i dvadeset i treće godine osnovao Crvenu Jabuku, započeo s Elvisom Kurtovićem Zabranjeno pušenje, te s legendarnim Đurom iznjedrio ideju Top liste nadrealista... OPŠIRNIJE
bezcenzure @ 12:10 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 29, 2006
Poštovani,
Žao nam je što niste poznavali Josipa Andrića, bio je iznimna osoba i sportaš Hendi – ping lige. Josip je umro od leukemije, samo tri dana nakon što nas je napustila, naša kolegica Ana Rukavina.


U spomen na njega Hendi – ping liga, stolnoteniska liga koja okuplja dječake i djevojčice srednjih škola  te domova Grada Zagreba s tjelesnim hendikepom, a s ciljem kontinuiranog bavljenja sportom, organizira turnir „ŽELIM ŽIVOT".
Na turniru u stolnom tenisu  sučelit će se imena javnog života, a sav prihod od kotizacije namijenjen je zakladi „Ana Rukavina".


Organizator turnira je stolnoteniski klub Novi Zagreb, a turnir će se, uz Vašu pomoć, krajem siječnja ili početkom veljače održati u prostorijama stolnoteniskog kluba Novi Zagreb, Stoharov prilaz b.b (Utrine).... zašto sam ovo objavio? frend mi je jedan od organizatora i predložio mi je da blogeri skupe svoju repku i odmjere snage s facama... kaj mislite o tome? Čitajte nove postove o akciji nakon nove...


bezcenzure @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Glasajte za kulturu!

U ovom suludom razdoblju kada vas novine vabe da glasate za najvoditelja, za najbolje odjevenu javnu ličnost, kada vas televizija vabi da glasate za najvećeg redikula njihovog showa i kada vas, kao šlag za kraj, stranke vabe da se pripremite za glasanje na skorašnjim izborima, možda je vrijeme da se odlučite za – niti jedno od navedenog!

Krajnje je vrijeme da odbacite petparačke novine i njihove glupe natječaje, da ugasite televizor koji vam ždere moždane stanice i da se ogradite od predizbornog cirkusa loših zabavljača koji upravo kreće. Javite se i postanite suradnik kulture na portalu Sve pet, mjesto koje okuplja ljude koji se ne zadovoljavaju površnom i jeftinom zabavom. Budite dio ekipe koja nudi kvalitetniji i bogatiji sadržaj. Budite onaj koji uvijek traži bolje i više.

Imate neku originalnu ideju, pročitali ste legendarnu knjigu i to želite podijeliti s drugima, niste zadovoljni nečim oko sebe, guše vas reklame trivijalnosti koje vam podvaljuju kao kulturu, imate dobar esej o kultnom umjetničkom djelu ili osobi, nemate gdje podijeliti svoje mišljenje ... Dajte svoj glas kulturi! Pošaljite tekst portalu Sve pet... mislav.nekic@gmail.com .... ovaj tekst preuzet je s portala s navedenog portala. budući da mi se čini malo drugačiji od drugih odlučih im pomoći u reklami i objaviti njihov  poziv na suradnju... a ima još nešto... objasnili su mi kako funkcionira blog i prepustili mi ga na daljnje uređivanje. zato će od sada uratke ekipe bez cenzure objavljivati debeli štef

bezcenzure @ 22:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 19, 2006
Čak i ako niste genijalac, možete iskoristiti istu strategiju, poput Aristotela ili Einsteina kako bi prikazali vašu snažnu kreativnost te njezinu upotrebu u budućnosti. Donosimo vam šest savjeta koje će vam pomoći da povećate produktivnost te riješite probleme.

Gledajte na probleme iz više kutova
Primjerice, Leonardo da Vinci je vjerovao da se problem može riješiti samo ako se sagleda iz nekoliko kutova. Naime, proučavajući nekoliko rješenja problema, često dokučimo novo, uspješno rješenje.

Vizualizirajte problem
Kad god bi Einstein promislio o nekom problemu, on bi prvo pripremio nekoliko formula kao moguća rješenja, uključujući i dijagrama. Solucije rješenja bi vizualizirao jer je vjerovao da samo brojevi i riječi ne mogu preuzeti znakovitu ulogu u rješenja problema.

Budite produktivni
Thomas Edison izumio je 1.093 patenta. U studiji provedenoj na 2.036 znanstvenika Dean Keith Simonton sa Sveučilišta u Kaliforniji otkrio je kako su najpriznatiji svjetski znanstveici osim uspješnih radova imali i poveći broj neuspjeha. Međutim, nisu odustajali niti se bojali neuspjeha kako bi postigli izvrsnost.

Budite inovativni
Preslagivanjem ideja, slika i misli u drugačiju kombinaciju pridonosi uspjehu bez obzira kako se neke stvari ponekad činile nerealne. Tako je primjerice teorija genetskog nasljeđa koju je razvio austrijski redovnik Grego Mendel dobivena kombiniranjem matematike i biologije.

Mislite metaforički
Aristotel je smatrao kako je metafora odlika genijalaca te vjerovao da pojedinac koji je u mogućnosti dvije potpuno različite sfere spojiti u logičku cjelinu, ima neviđen dar.

Pripremite se za izazove
Kada god ne uspijemo u svojim namjerama, najčešće se okrećemo drugim idejama kako bi što prije zaboravili neuspjehe. Upravo je to prva prepreka ka potpunom razvoju kreativnosti. Neuspjeh može biti produktivan samo u koliko se ne razmatra kao neuspješan rezultat. Umjesto toga, potrebno je analizirati proces, njegove komponente te mogućnost njihove izmjene kako bi došli do željenog rezultata. Nikada se nemojte pitati "Zašto sam pogriješio?", već "Što sam učinio?"

(A.T.)  www.moj-posao.net
bezcenzure @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

 Bang.hr prvi je hrvatski audio portal, što znači da su sve vijesti, pored tekstualnog, dostupne i u audio obliku. Korisnici tako imaju priliku vijest pročitati ali je i poslušati zajedno s izjavama glavnih aktera vijesti. Bang.hr tako omogućuje cjelovito informiranje u vremenu koje vi sami odaberete usput vam osiguravajući i ono najbolje preuzeto s radija – mogućnost da, dok slušate vijesti, radite i nešto drugo.

Bang.hr projekt je mlade ambiciozne ekipe koja je svoj zanat pekla na radiju, te je audio portal logičan nastavak koji predstavlja sinergijski spoj onog najboljeg što predstavljaju radio i internet.

Pri izradi portala Bang.hr izuzetno nam je važna bila preglednost tako da su vijesti raspoređene u nekoliko rubrika koje se otvaraju direktno s naslovnice. Rubrike poput vijesti iz hrvatske, svijeta, crna kronika, sport, kultura, žutilo itd. na kratak, jasan i zanimljiv način donose pregled najvažnijih događanja u zemlji i svijetu, čija audio varijanta omogućuje korisnicima izravan uvid u ono što je na presicama ili općenito važnijim događanjima bilo rečeno.

Vijesti sakuplja i priprema naša novinarska ekipa sačinjena od desetak mahom mlađih ljudi od kojih su neki zaduženi isključivo za politiku, neki za sport a neki za kulturu i ostale zanimljivosti.

Sve vijesti objavljene na Bang.hr portalu, nastale u našoj redakciji, mogu se slobodno i besplatno koristiti i redistribuirati, uz uvjet navođenja izvora – portal Bang.hr.

Bang.hr donosi nekoliko posebnosti na koje smo naročito ponosni. Kao prvo, tu je općenito ta ideja spajanja dvije medijske forme, zatim, ono što je u pripremi, mogućnost kvalitetnog informiranja pritiskom na opciju Informiraj me...a prilikom koje se korisniku otvore i po redu iščitaju najvažnije i najsvježije vijesti dana po našem odabiru. Registrirani korisnici imaju i dodatnu mogućnost odabira rubrika i vijesti koje žele čuti.

Također, svaki registrirani korisnik ima mogućnost davanja vlastitog komentara na objavljene vijesti, kako u pisanom tako i u audio obliku. U pripremi je i audio-blog, što je još jedna od posebnosti portala Bang.hr.

Portal Bang.hr također priprema i kolumne, naravno opet dostupne i u audio obliku, te rubriku Interview tjedna u kojoj ćete intervju s osobom koja je obilježila proteklih sedam dana moći pročitati ali i poslušati.

Kako bi portal Bang.hr učinili još bližim našim korisnicima, predvidjeli smo i mogućnost odabira boje portala. Jednostavnim klikom na paletu boja, portal postaje crven, crn, ljubičast...

Da zaključimo, Bang.hr – prvi hrvatski (a i šire!) audio portal predstavlja spoj onog najboljeg što predstavlja radio i onog najboljeg što nudi internet. Stoga ulogirajte se na www.bang.hr i postanite korisnikom prvog portala koji se i gleda i sluša.

Bang je još uvijek u eksperimentalnoj fazi, tako da će se tokom slijedećih mjeseci pojaviti nove ideje i sadržaji, kojima ćemo obogatiti ponudu internet portala u našoj državi.

 

Silvija Novak

Urednica portala bang.hr

bezcenzure @ 13:06 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 14, 2006
Živjela Niska učilišta!!! Živjela !!! 


Je li besmisleno trošiti novac na Bolonjsku reformu kada novinske stranice puni slika djevojke od njenih čitavih dvadeset godina koja se iščuđava pojmovima kao što su drum, uragan, AIDS, PDV, sliježući na njih ramenima kao da je netko ispituje na izumrlom esperantu? Pitanje je to na koje me podsjeća svako paljenje televizora i otvaranje novina zadnjih par mjeseci. Pitanje je to koje mi postavlja i maloljetna sestra kojoj poslije imam problema objasniti kako se isplati obrazovati, odricati i učiti. «A vidi Tanju, svaki dan je u novinama, ona je zvijezda», izjava je na koju nažalost nemam protivnih argumenata. I mrzim i sebe i sve okolo i društvo u kojem živim zbog toga.

Čemu onda to licemjerno i samo formalno propagiranje obrazovanja, doduše onog obaveznog, iako su susjedne zemlje već na stupnju kada propagiraju cijeloživotno učenje i rad na sebi? Trenutno ne postoji niti jedan jedini medij koji će osuditi dotične protagoniste, urednike i kuću koja propagira takve programe. Ne postoji niti jedan medij koji konstantno podržava studente, škole, posvećuje pažnju nagradama ... Jedna promjena frizure Lane Pavić ili Ivane Brkić (tzv. manekenke i pjevačice, op.a.) zasluži minutažu koliko skupa svi pisci i nadareni studenti koji su zadnji godinu dana poharali međunardona natjecanja.

Iz tog razloga predlažem odustajanje od beskorisnih Visokih i Viših učilišta! Mjesto njih predlažem osnivanje Niskih učilišta na kojima bi se u roku od samo par mjeseci moglo naučiti kako postati voditeljica show-biz emisija, ili vremenskih prognoza, glumica u nezahtjevnim sapunicama, novinarka tračerskih rubrika, pjevačica jednog hita... Uglavnom, konačno naučiti nešto što naše društvo cijeni, nešto s čim će ti ljudi moći naći posao, zaraditi za život, pa čak i steći slavu u našim medijima. Niska učilišta nisu uoće skupa, sve se to ustroji u instituciju i nauči za par mjeseci. Kako je ideja originalna, možemo patentirati i prodavati vani. Jedino je bolno priznati da nam takvo nešto treba i da bi takvo nešto puno bolje prolazilo. Smiješno vam je i nevjerojatno?! Zadnjih mjesec dana niste mogli pročitati niti u jednim novinama da kreće s radom novi Filozofski fakultet u Puli. Ali ste zato mogli pročitati u barem tri magazina i vidjeti na dva programa kako jedna manekenska agencija otvara školu za hostese!!!
Smiješno vam je još uvijek??? 


Kum Lujo





bezcenzure @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 27, 2006
 




Draga Ana! U ime redakcije www.bezcenzure.bloger.hr odlučio sam ti napisati posljednje pismo. Od prvog dana kada smo objavili broj tvog žiro računa do posljednjeg dana živjeli smo u nadi da ćeš i ti napisati neki post na našem blogu. Nažalost, taj dan nismo dočekali. Kaže se da su čudni putevi gospodnji, Možda se i svi mi jednog dana negdje sretnemo i možda nam jednom sve ovo bude smiješno. Međutim, danas smo tužni. Ovim putem, u ime svih onih koji su sudjelovali u izradi ovog bloga, zahvalio bih se  dobrim ljudima koji su podržali akciju za pomoć Ani, i koji će to ubuduće, u sličnim akcijama činiti. Također, zahvaljujem se svim našim čitateljima koji su ova dva tjedna čitali naš blog. Zahvaljujem se i svima koji su mi na e-mail j... majku smatrajući kako na nečijoj smrti skupljamo čitateljstvo .... svima koji su mi u ova dva dana ponudili posao u PR agencijama prepoznavši u meni odličnog "manipulatora"... ne znam što bih više rekao. Manipulatori ovim postom zaključuju svoj blog. Ana za nas, tvoje kolege ti ćeš uvijek živjeti. nećemo dopustiti da te zaborave. A vi dragi blogeri, hvala vam što ste nas pratili sve ovo vrijeme. Kao što rekoh, čudni su putevi gospodnji, možda se sretenemo na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme...

Mislav N. , 27. studeni 2006.

bezcenzure @ 22:14 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Nekih dva tjedna trajalo je skupljanje novca i živjela je nada. Cura koja je s jednim običnim mailom dirnula srca ljudi u Hrvatskoj, a svoje kolege "natjerala" da pokažu gotovo zaboravljeno zajedništvo, prestala je disati u nedjelju u pet ujutro. Otišla s odjela za oboljele od leukemije, ali ne u SAD na operaciju. Trebala je to biti jedna lagana nedjelja. Neradna, ali mislio sam otići do redakcije, napisati novicu o tome kako smo u subotu skupili neku lovu za Anino liječenje, kako ima dobrih ljudi, koji će ti zadnji pedeset kuna iz novčanika izvaditi i dati, jer, eto, za bolest je. Još sam kunjao kad je zazvonio broj iz Jutarnjeg lista: "Jesi čuo? Umrla je noćas". I onda tupost, tišina, nekakav nemir koji ne možeš razumski objasniti. U prvom trenutku mržnja prema životu i onima gore ako postoje, jer, kakva je to pravda. A onda rezignacija, apatija. Slijede pozivi, izmjenjuju se brojke dnevnih redakcija, a sve se svodi na dvije riječi, "umrla je". Nekim ljudima javiš, a oni ništa ne odgovore, boje se progovoriti, glas i oči bi ih izdali. Kod drugih nevjerica, sto provjera "jesi siguran", "sto posto siguran", zvanje drugih ljudi, više izvora, a sve se radilo o čistoj želji da se ne prizna da je smrt bila snažnija od ljudskosti i pravde. Slijede sati tupljenja u zid, potreba da nešto vičem, ali kome, što... Aco Stanković koji prvi objavljuje na HRT-u da za Anu više nema nade, da je umrla. I kod njega onaj tup pogled nevjerice. Ponovno pozivi, "Rekli su mi, ali nemogu vjerovati. Je li sigurno?". Je, sigurno je, a sad me pustite, oči mi se mute. Tek je prospavana noć uspjela malo smiriti nemir u glavi, ali i u ovom trenutku mi se oči cakle pa ako me vidite nemojte me pitati zašto. Neću pisati Aninu biografiju, to su ionako kolege po novinama odradile. Ja ću joj samo reći hvala zbog dvije stvari. Kao prvo, pokazala je kako se treba boriti za život, makar i sam znao da je bitka neravnopravna. Zadnji dan svog života je i dalje ona bodrila svoje kolege koji su joj se javljali. Volja za životom koju netko odozgo očigledno nije dovoljno cijenio. S druge strane, ta je draga cura za hrvatsko novinarstvo napravila više od svih onih ostarjelih ljudi u vrhu tog ceha. Davši kolegama mogućnost da reagiraju onako kako su reagirali, pokazala im je da imaju ljudskost, dušu i zajedništvo. Što bi jedna kolegica kazala, "natjerala me je da ponovno budem ponosna što sam dio novinarstva". A svi su engdje podsvjesno vjerovali da ako su budu trudili još više, skupili još više, da kraj ne može biti tragičan. Prevarili smo se. Sad se samo čovjke može nadati da je otišla negdje gdje je bolje, negdje gdje će se one tamne oči moći vidjeti i izvan odjela oboljelih od leukemije. A ovdje dolje svojim je smiješkom i iskrenošću zaradila besmrtnost u domaćem novinarstvu. Koliko god to patetično zvučalo, ovaj je put točno. Beyond the door There's peace I'm sure. And I know there'll be no more Tears in heaven. 

P.S. Za sve one koji žele doći na Anin posljednji ispraćaj, bit će u četvrtak u 11.40 sati na zagrebačkom krematoriju. 

Navar, www.lupiga.com


bezcenzure @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 

Nisam poznavao Anu Rukavinu, ali sam cijelu jugovitu nedjelju kada je otišla razmišljao o njoj, slušao «Faraway Eyes» Rolling Stonesa, vjerovao i nadao se kako će oči naše kolegice naći smiraj tamo negdje gdje sladoled od lješnaka nikada ne nestane, u boljem svijetu gdje urednici nisu ljudi koji samo čuvaju svoja leđa, i gdje leukemija ne boli nijednu stanicu koja iza sebe nosi šibenska ljeta u duši. Kolegica je napravila reportažu o Ani dan prije njenog odlaska, «nemojmo zatvarati oči pred ljudima koji trebaju našu pomoć», jedna noć i jedna priča koja je samo htjela živjeti u ovom nerealnom svijetu s kojega odlazimo praznog korneta i nemamo pojma što ostaje iza naših kartica koje su vapile za istinom. Život stane u blog, stane i nestane, usporeni kadar šetnje ispred bolnice, mršavo tijelo i oči koje su vjerovale. Oči koje se nisu zaklopile, barem ne na neki metafizički način. «Je'l to ona djevojka s velikim očima?», pitao me prijatelj kada sam mu prije tjedan dana govorio o Ani, imao je pred sobom samo te uspavane očne kuglice i nadu koja je granica svega što ne možemo ostaviti, kazali bi oni irski glasnogovornici ljubavi. Najrađe bi zgužvao papir i protestirao protiv svega što nas čini tako nemoćnima, ali ne smijem, jer vjerujem kako ima smisla i kada se sve čini besmislenim. Dnevno novinarstvo nema milosti, a osjećaje zbrajaš na kraju dana, kao neke razlomke i jednadžbe, puzzle koji ostane u onom vremenu kojeg mašinerija žurnalistike ostavi nama jadnicima bez života izvan posla. A sve što je vrijedilo događalo se izvan redakcije, šetnje, kave s prijateljima, putovanja u rodne krajeve, pjesme koje su pomagale u donošenju važnih odluka, ljubavi koje smo disali, snove što su ostajali privezani za pučinu naše nedokučive podsvijesti, buđenja u oblačnim jutrima metropole, sivilo na asfaltu koje su obojali dragi ljudi oko nas. Kako bolest može zaustaviti mladost, oduzeti dah na pragu ostvarenja razloga zbog kojega smo ovdje, i zašto dođe dan kada više ne možemo gledati zalazak sunca tamo prema Žirju? Nemam odgovora ni riječi, «ustajem tek da okrenem ploču», dok u mojoj glavi zauvijek ostaju jedne daleke oči vršnjakinje i kolegice, lagani odzum od neba prema zemlji, i – lješnjak. Vjera kako ćemo jednom zajedno prokomentirati karticu o očima, pljunuti na sve leukocite onoga svijeta i nasmijati se suncu prije nego što krene spuštati se prema gradovima mraka. Okovani očnom poezijom, neumorni u potrazi za – najboljim naslovom teme. Želim živjeti. Živiš. Živjet ćeš. Hoćeš.  


Tomislav Šovagović, NOVATV 

bezcenzure @ 07:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 26, 2006
bezcenzure @ 22:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Naš blog je danas do 19:42 imao 1660. posjeta. Na e-mail dobili smo 700 poruka, telefon mi zvoni. Javljaju se ljudi. Kolege blogeri, novinari,slučajno zalutali. Čude se. Pričaju svoje životne priče. Slične sudbine..., Nakon cjelodnevnog razmišljanja odlučili smo se ipak objaviti neke poruka koje su nas najviše dirnule. Za kraj:HVALA SVIMA!

Posljednji novinarski tekst objavljen u Vjesniku
22. prosinca 2005. Ana je poslala iz bolnice
Autići za male pacijente
ZAGREB - Na Odjelu za transplantaciju koštane srži KBC-a Rebro, u srijedu je bilo neuobičajeno veselo. Male pacijente je, u organizaciji Hrvatske udruge oboljelih od leukemije i limfoma, posjetio Djed Mraz. Uzbuđenje je bilo tim veće što je djedica uslišio želje najmlađih, koji su mu pisali proteklih dana. Tako su gusari, zrakoplovi, autići i bojanke dobili vlasnike. I dok su se mališani radovali igračkama, oni malo stariji poželjeli su otpusna pisma i povratak kući. Tajnica Udruge Jadranka Santini naglasila je da su blagdansko darivanje i ove godine omogućili sponzori, koji su najprije donirali borove i ukrase za uređenje odjela na Rebru, Šalati i bolnici Sestara milosrdnica. [A. Rukavina]
 
ZBOGOM  ANA
Ono što nitko od nas nije htio ni šaptom izustiti, ono što smo svi izbjegavali makar i na čas pomisliti ovih zadnjih tjedana otkako se našoj Ani vratila prokleta leukemija, u nedjelju se u zoru obistinilo. Ana je umrla u svojoj bolničkoj sobi u KBC-u »Zagreb« na Rebru, u 29. godini. Šturo medicinsko objašnjenje kaže da je umrla »od zatajenja organa uslijed septičkog šoka«.
Ništa novo, rekli bismo, u vječnoj borbi života i smrti. Ništa neobično za ljudski život, tako moćan, a istodobno tako ranjiv i potrošan. No, problem je s tim mrskim medicinskim objašnjenjima što ona ne otkrivaju ama baš ništa o osobi čiju smrt tako hladno i analitički raščlanjuju. Iz povijesti bolesti ne možemo saznati kakav je bio taj bolesnik, što je htio, o čemu je sanjario, za što se borio, čemu je težio...
Srećom, Ana Rukavina svojim se životom pobrinula da u njezinu slučaju ne bude nepoznanica. Bila je širom otvorena knjiga, i u zdravlju i u bolesti. Svi koji smo je poznavali zdravu, znali smo da govori iz duše. Nikad u njezinim riječima, pa ni između redaka, nisam osjetio zadršku, naprosto zato što Ana nikad nije imala »kočnicu«. Istina joj je bila važnija i vrijednija od svega.
Dokazala je to i svojim pismom što ga je, teško bolesna, isprva uputila nekolicini prijatelja. Pismo je posve neplanirano izazvalo medijsku erupciju i zapravo se na razini države zbilo ono što se zbilo kod svih Aninih prijatelja i poznanika. Osvojila je ljude snagom svoje iskrenosti.
Stjecajem okolnosti, u subotu me oko 16 sati Ana nazvala iz bolnice. Zvučala je strahovito iscrpljeno, a morfij što ga je zatražila da ublaži bolove usporavao joj je riječi. Bilo mi je teško slušati je. »Ne brini, stari, nije ništa strašno. Reci svima da sam dobro i da se ništa ne brinu. Nazovem te sutra«.
Kratko sam odzdravio ne želeći joj oduzimati ni sekundu više za odmor, no vrag mi nije dao mira te sam, spuštajući slušalicu, u panici pomislio: »O Bože, a što ako je više nikad neću čuti?«. Dvanaest sati kasnije Anini su organi »zatajili«.
Budući da sam i sam u mladosti preživio rak i kemoterapiju na onkološkom odjelu, sa smrću bliskih i bolesnih čudnovato se brzo mirim. Pa ipak, Anina me toliko potresla da mi nije na pameti plakati, nego vrištati.
Da, organi su joj možda zatajili, ali baš zato sad ne smije zatajiti naša spremnost, ljudskost da ustrajemo u onome u čemu je i ona ustrajala tako dugo, neustrašivo i sa smiješkom. U spomen na Anu koja je »željela živjeti«, pomozimo da žive svi za koje se ona svojim pismom zauzela.
Da, nje možda više nema fizički među nama, ali ne dopustimo da se s njezinim tijelom ugasi i njezina posljednja želja.
Ana, nazovi me kad god poželiš.
Antun Krešimir Buterin

(Vjesnik, 27. studenoga 2006.)

bezcenzure @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

Upravo sam saznao tužnu vijest. Ana Rukavina više nije s nama. U 21. stoljeću umrla je od sepse.Novinari bi se potrgali za takvu ekskluzivu. A meni nije do ekskluziva. Više bih volio da je Ana s nama. I da ja zadnji saznam da je pobijedila svoju bolest.Kakva utjeha što smo je prvi u Hrvatskoj objavili.  Pričali smo samo dva puta u životu. Prvi put samo se nasmijala, uzela napolitanku od limuna i odlepršala. Ipak sam ja tada bio novinar početnik. Jel to taj novi šutljivi, pitala je stariju kolegicu. Ma pusti njega, super ti je on, samo mu treba da se malo opusti, rekla je kolegica Marina.  Vratila se nakon pola sata uzela drugu napolitanku i rekla: Ja sam Ana. I opet se nasmiješila. Nije loše. Dvije napolitanke za dva osmijeha. Nedavno nas je sve posjetila u redakciji. Opet se smijala. Smijala se i s naslovnica novina, smijala se na televiziji, digla je Hrvatsku na noge. Sada nam je netko ukrao taj osmijeh. Jučer sam sjedio s kolegicom na kavi. Bila je sva vesela. prodavala je knjige za pomoć Ani. I sam je kupila nekoliko knjiga. I DVD Billy Elitot. Ali Ane više nema. Netko nam ju je ukrao. Njezin optimizam, osmijeh...ZAŠTO?

bezcenzure @ 12:45 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
petak, studeni 24, 2006

MATE BAR



Stajao je s druge strane šanka, točio votku mladom čovjeku s bradom, a potom i malo pivo sredovječnom gospodinu, jedinoj dvojici posjetitelja „Mate Bara“ u središtu Pule. Izgleda pristojno, traperice i džemper, prepoznatljivi lanac a la Mišo Kovač, na zidu vise fotografije iz dana najveće slave, plemenita vještina samo tada, umijeće dobrog udaranja, nepodnošljiva lakoća nokauta, modrice vrijedne odličja, život filmskog junaka, uspomene duše, sjećanje glave. Munchen 1972.-e, finale protiv Kubanca Carilla, tužne Olimpijske igre, ali ponosni pobjednik u poluteškoj kategoriji – Mateee Parloooov! Tada još nisam živio i plaćao račune, pričale su baka i majka, dizale se noćima zbog njegovih mečeva s one strane Atlantika, nakon što je otišao u profesionalne vode, prvo svjetsko zlato u oceanu jugoslavenskih  prvenstava i medalja sa smotri na Balkanu, Starom kontinentu, Globusu..Ne voli pričati o boksu, kaže „jebem ja mater svima njima“ misleći na vladajuću garnituru političara, popije gutljaj soka od borovnice, ne želi davati nikakve medijske izjave, ne spominje ni znana noćna recitiranja poezije. „Ma čitaš stihove za dušu, Mate, kako ne čitaš!“, dobacuje stariji cuger, pripaljujući cigaretu staklenog pogleda u čovjeka koji je bio poezija u ringu; e tu se Parlov ipak raznježio, „Jest, Veselko Tenžera je bio odličan pisac“, veli, slažemo se, u svakom pogledu, od kazališnih kritika do društvenih kronika, ali lik Mate Velikog nekako je najčešće prožiman kroz kolumne zagrebačkog pisca. Mate ne shvaća kako vrijeme tako brzo leti, prošlosti kao da nikada nije bilo, ovom nazovi novinaru toči novi jeger, i dok me ekipa čeka u automobilu spremna za pokret prema Zagrebu, aperitivom nazdravljam svim onim aperkatima i drhtanjima bivše države u kojima se čekalo da Parlov po mogućnosti pošalje protivnika izvan ringa, u publiku, ili barem na sudački stol. Odlazim potom u wc, zapušten je, svjetlo se pali negdje nelogično, ali, duboko uzdahnem, i to je „Mate Bar“, doticaj sa svijetom kroz kafić, rijetka pojavljivanja u javnosti, miran život u Fažani, za mene najboljih pola sata u životu, za Matu Parlova još jedan dosadnjaković. Mate, zaista sam najmanje htio pričati o boksu, tamo je sve rečeno i napisano, poezije dajte, ona će nas jedina spasiti. Dok Pula tone u studenu večer studenoga, ostavljam svjetla crvenog grada negdje zagubljena iza sebe…Uzgred budi rečeno, bilo je u Matinoj mladosti, ili brodogradilište ili rukavice, nevjerojatno, ali put do kafića pokazao mi je upravo radnik iz „Uljanika“, igrom slučaja stric Ivice Olića…Svijet je pozornica, a Mate Parlov je daske koje život znače poslao na pod tehničkim nokautom u prvoj rundi.

 

Tomislav Šovagović, napisano 23. studenoga 2006.

bezcenzure @ 08:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 23, 2006
Dobro došli u hram muzike!
 
Kao pravi novinar – koji ništa ne zna, ali o svemu može ponešto napisati – ja ću vam prenijeti kako nam je Bogdan na koncertu opisao svoje prve dodire s glazbom ovih krajeva Europe.
 
-Otac je kupio radio-aparat kada sam ja imao 12, 13 godina. Imao je jedan zvučnik i jedno dugme. Brzo sam naučio sve programe napamet i slušao sam Radio Temišvar, Bukurešt, Zagreb- kazao je svojoj vjernoj publici uvijek nasmiješeni Zvonko otpjevavši potom jednu narodnu mađarsku pjesmu.
 
Dobro došli u hram muzike!, bile su prve njegove pozdravne riječi.
Svojim pratećim sviračima prije spektakla obratio se riječima: - Nadam se ćete me pratit bolje nego što je to činila zagrebačka policija-
 
Iznenadila sam se, tko bi rekao da čovjek onako lijepo pjeva, a stigne bit i duhovit.
 
Budući da je kolega Mislav alias Lovac na raže kao pravi obožavatelj bio zadužen za pjevački dio, ja sam dobila zadatak da zapisujem druge zanimljivosti. Evo još jedne: poznati svjetski cimbalista Mirčet Ardeljanu koji je u srijedu pokazao da je virtuoz na neobičnom instrumentu cimbalu – osam je godina bio rumunjski prvak u boksu u teškoj kategoriji. Sada samo laganim preciznim zamahom udara po žicama cimbala.
 
Dirnula me još jedna Bogdanova priča o jednoj tužnoj pjesmi. Napisao ju je Javor Lazslo (ili tome slično), a pjesma je između dva svjetska rata izazvala valove samoubojstava pa je čak bila i zabranjena. (nešto kao Sergej Aleksandrovič Jesenjin). Mislav će istražiti o kojoj je pjesmi riječ, jer sam ja, kako to već biva, u to vrijeme puštala suzu pa mi je napravila mrlju na bilješkama.
 
Sad i ja imam uspomenu na «vrime koje se sigurno ponoviti neće»!
 
Danny Ganotter


Očito je, u sudbini piše – / u tridesetoj vješala predstoje./ Ko sakati mi smo sve to više
za živote privezani svoje...«. Pjevao je tako Sergej Aleksandrovič Jesenjin, pretkazujući stihovima svoj skori kraj. Samoubojstvom u lenjingradskom hotelu »Angleterre« u noći od 27. na 28. prosinca 1925. završen je buran život »najveće lirske slavenske duše« i čovjeka koji će naraštajima biti utjelovljenjem romantičarskog zamišljaja pjesnika i životnog stila. Upravo su taj stil, nazvan jesenjinština, oponašali mnogi mladi intelektualci.
I naši pjesnici, poput Dobriše Cesarića, Ivana Gorana Kovačića i Dragutina Tadijanovića, rado su prevodili stihove toga čudesnoga pjesnika, a njegovi su stihovi zbog svoje pristupačnosti bliski i današnjim generacijama pjesnika i čitatelja.
Jesenjin je rođen 3. listopada 1895., u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji, u Rusiji. Djetinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat i blistavi samovar u »niskom domu s plavim oknima«. Završio je učiteljsku školu, ali se njegov nemirni duh nije mogao skrasiti u učiteljskom zvanju. Rano se zaposlio u moskovskoj tiskari u kojoj je upoznao više pisaca. Godine 1913. upisuje kao izvanredan student Moskovsko gradsko narodno sveučilište, a u to vrijeme objavljuje i prve pjesme u uglednim časopisima.
Dvije godine kasnije odlazi u središte kulturnoga i književnoga života Petrograd. Upoznaje Aleksandra Bloka i kaže da mu je pri tom susretu kapao znoj, jer prvi put vidi živa pjesnika.
Svoje prvo zrelije djelo, zbirku »Radunica«, mladi pjesnik objavljuje 1916. godine. U Jesenjinovu se bogatome pjesničkome opusu isprepliću tragičnost i sentimentalnost, a mnoge su njegove pjesme nadahnute prirodom.
»Posljednji sam pjesnik sela«, govorio je. Njegovi stihovi, posvećeni selu i prirodi, unijeli su u rusko pjesništvo melodioznost, spontanost i metaforičnost seoskih običaja i vjerovanja.
Jesenjin je živio boemskim životom, skandali, pijanstvo i sukobi s policijom bili su mu česti pratitelji. Od brojnih burnih ljubavnih i bračnih veza legendarnom je postala ona sa slavnom američkom plesačicom Isadorom Duncan, koja je bila 17 godina starija od Jesenjina, a bila je njegova jedina ljubav.
Sergej nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili.
Neshvaćen i progonjen, ne vidjevši više izlaza iz otužne svakodnevice, Jesenjin je na kraju podigao ruku na sebe. Prije toga vlastitom je krvlju napisao jednu od svojih najljepših pjesama »Doviđenja druže moj«.




Doviđenja druže moj

Doviđenja, druže doviđenja,
u životu ima mnogo zla,
svaki korak prati nova patnja,
na tom svijetu sreće nemam ja...

Doviđenja bez stiska bez riječi,
čemu bol i vreli suza žal,
danas nije ništ' novo umrijeti,
jer ni život nije nova stvar...






 

 
bezcenzure @ 17:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Uspomena na vrime koje se ponoviti neće


Više od tri tisuće ljudi tri i polsata pjevalo je u srijedu navečer zajedno ss jednim i jedinim u mojem srcu neponovljivim, Zvonkom Bogdanom. U tri i pol sata koliko je koncert trajao, poznate uspješnice Ej salaši, Već odavno spremam svog mrkova, Evo banke,... vratile su me u djetinjstvo. Prve ljubavi( da imao sam i ja prvu ljuba, a ne kak neki misle da sam gej), radosti i tuge proletjele su mi glavom. Pala je i suza. A pala su i mojim suradnicima. mada to ne žele priznati. No vratimo se koncertu.   "
Pisme koje sam komponovao, počev od Hej salaši na severu Bačke, pa nadalje, vezane su za istinite ljude i istinite događaje. A one pisme koje sam sakupljao po Mađarskoj, Slavoniji, Vojvodini, sakupljao sam da bih pronašao autore, tekstopisce i kompozitore - i da bi ih sa pravim orkestrima ponovo doneo u pravi život i ambijent. Pre stotinak godina nije bilo zvučnih nosača i televizije i ljudi su pisme pamtili po sluhu. Dok bi jedna pisma stigla od Budimpešte do Beograda promenila bi nekoliko svojih faza. Mnoge pisme su se zato kod nas pogrešno interpretirale, a ja sam se zainatio da to ovekovečim onako kako stoji zato što sam dužan prema tim autorima, da muzičari čuju kako to treba da zvuči" obratio se Zvonko, svojoj publici na početku koncerta te dodao «kako se kroz stoljeća na ovim prostorima pivalo, pjevalo i pevalo te da će tako biti i večeras». tako je i bilo. Kako to uvijek biva na njegovim koncertima, Zvonko nas je iznenadio. Uz već svima dobro poznatih osam tamburaša orkestra RTV Novi Sad, specijalno za ovu prigodu, Zvonko je okupio respektabilnu skupinu umjetnika,od  20 muzičara mađarsko-rumunjskog orkestra  pod vodstvom violinista Ignaca Šena do najboljeg svjetskog cimbaliste Mirčeta Ardeljanua.  Pokušavši dobiti izjavu Zvonko Bogdan nam je rekao. Ja vam se ne bavim takvim stvarima. Ja stvaram muziku. Uspomene na vrime koje se sigurno ponoviti neće». 

Uskoro! Viđenje koncerta iz perspektive  gospodina Dannya




bezcenzure @ 13:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
bezcenzure @ 02:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 22, 2006
bezcenzure @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
bezcenzure @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30